Muhedin Fijuljanin

BLIŽE EVROPI

Nakon iscrpnog, argumentima čvrsto potkrijepljenog i veoma ubjedljivog nastupa pred Savjetom ministara Evropske Unije, Republika Srbija konačno postala član zajedničke evropske porodice. Šef naše delegacije Esad Džudžević zadovoljan uspješnim okončanjem dugogodišnjih pregovora i naporima Srbije na ispunjenju i prihvatanju standarda i sistema vrijednosti ujedinjene Evrope, kao i iskrenošću naših evropskih partnera, čestitao građanima Srbije i istakao kako ovim činom počinje nova era za Srbiju, era napretka i prosperiteta za sve njene građane… ”Dobro ste pročitali, ali nije tačno.
Za one koji nisu čitali Nostradamusa - ovo, ni u kojem slučaju, nije dio njegovih predskazanja.
Možda bi nam stari, dobri Nostradamus i zamjerio što se upuštamo u nešto što nije ni naš, a bogami ni njegov, fah, ali, futuristički gledano, ovako, ili slično, za nekih desetak (nadamo se i manje) godina, mogla bi i glasiti udarna vijest na svim (i bez izuzetka, svim) kanalima našeg uzavrelog medijskog prostora.
“Na svom mobilnom telefonu Džudžević je dobio na stotine poruka, izraza zahvalnosti i čestitki. “Bravo ES-A-DE”, istovjetan je sadržaj svih njih…” - izgledao bi nastavak priče sa početka. Izgledao, da nije sve to, za sada, praktično samo u domenu nestvarnog.
U stvarnosti priča je sasvim drugačija. Jeste da je Srbija uspostavila nešto bolje odnose sa Evropskom Unijom i praktično obnovila pregovore o stabilizaciji i pridruživanju, ali to, ni u kom slučaju, ne možemo tumačiti ni kao neko epohalno dostignuće, a ni kao uvertiru za mogući (imaginaran), naprijed opisani, slijed događaja.
U SMS porukama koje je gospodin Džudžević dobio, u danima neposredno nakon njegovog izbora za potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srbije, poruke su sasvim drugačije sadržine - stila nešto prepoznatljivijeg za ovdašnje političke, a i druge, prilike - na žalost svih nas (i za poruke, i za navedene prilike).
Izbor Džudževića za potpredsjednika Skupštine Srbije nosi sa sobom, međutim, neke sasvim druge implikacije.
Posmatrano iz naše (bošnjačke) perspektive, po prvi put u svojoj historiji, Bošnjaci u Srbiji dobili su mjesto “u vrhu politike” - državne - države koja ih, tek od skora, još uvijek dosta stidljivo, nekako šutke i krijući, prihvata kao svoje. Htjeli, ne htjeli priznati, događaj je od historijskog značaja za sve nas kao narod - iz više razloga.
Posmatrano iz perspektive zvanič ne (državne) politike, ovakav čin moždaje i presudan. Svakako, jedan je od važnih u nizu koraka u demokratskom preobražaju naše zemlje, preobražaju koji će dovesti do željenog nam, sa početka priče zacrtanog cilja, cilja svih nas, naravno.
Da smo bliži evropskim standardima, svakako, dokaz je i nivo započetog procesa ostvarivanja manjinskih prava. Kako god ko to cijenio, u posljednjih nekoliko godina, stanje u tom pogledu bitno se izmijenilo. Kao ilustraciju navešćemo da su sandžački Bošnjaci, ovogodišnjeg 11. maja, ponovo proslavili svoj najveći nacionalni praznik - Dan bošnjačke zastave, na najvišem nivou, u miru, zajedno sa drugima, u pjesmi i igri, na drugoj po redu Smotri bošnjačkih narodnih igara. Vazda nam tako i bilo.
A na Dan sjećanja - da ne zaboravimo i da nam se ne ponovi.